PIKASO O UMJETNOSTI
Na moju nesreću — a možda i na moju sreću — ja stvari tretiram prema onome što volim. Kakva žalosna sudbina za slikara koji voli plavuše ali ih ne stavlja u svoje slike jer se ne slažu s korpom voća! Kakva muka za slikara koji mrzi jabuke a mora cijelo vrijeme da ih slika jer se slažu sa stolnjakom! Ja u moje slike stavljam sve što volim. Utoliko gore po stvari, one moraju same da se slažu jedna s drugom.
Ranije su slike u etapama napredovale prema potpunom dovršenju. Svaki dan bi donosio nešto novo. Slika je bila zbir dodavanja. Kod mene, slika je zbir razaranja. Ja naslikam sliku a onda je razaram. Ali, u krajnjoj liniji, ništa nije izgubljeno; crveno koje sam uklonio s jednog mjesta, pojavi se na nekom drugom mjestu.
Bilo bi vrlo neobično zabilježiti pomoću fotografije ne faze slike nego njene metamorfoze. Možda bi čovjek tako shvatio put kojim ide um da bi svoj san ovaplotio u konkretnoj formi. Ali najčudnije je, zaista, to što se slika u osnovi ne mijenja, što uprkos izgledu početna vizija ostaje gotovo nedirnuta. Često vidim svjetlost i sjenku, kad ih stavim na sliku, činim sve što mogu da ih uništim dodavanjem boje koja stvara suprotan efekat. Kad je djelo fotografisano, shvatim da ono što sam naslikao, da bih ispravio moju prvobitnu viziju, iščezava i da najzad utisak koji daje fotografija odgovara mojoj originalnoj viziji koja je prethodila transformacijama koje je sprovodila moja volja.
Volio bih da mogu da spriječim ljude da ikad vide kako je nastajala moja slika. Zašto bi to bilo važno? Ja samo želim da emocija bude jedina stvar kojom zrači moja slika.
Apstraktna umjetnost je samo slikanje. I šta je tu toliko dramatično?
Apstraktna umjetnost ne postoji. Čovjek uvijek mora od nečeg da počne. Poslije toga može da se ukloni svaka sličnost sa stvarnošću; više nema nikakve opasnosti pošto je ideja predmeta ostavila neizbrisiv trag. Predmet je taj koji je uzbudio umjetnika, podstakao njegove ideje i uzburkao mu osećanja. Te ideje i osjećanja biće zauvijek zaboravljeni u njegovom djelu; ma šta radili, oni nikad neće moći da pobjegnu sa slike; oni su njen integralni dio čak i kad se njihovo prisustvo više ne može da primjeti. Htio ne htio, čovjek je dio prirode; ona mu nameće svoj karakter i izgled. U mojim slikama Dinara, kao i Purvila, izrazio sam manje-više istu viziju. Pa ipak i Vi ste sami primijetili koliko se razlikuje atmosfera slike slikane u Bretanji od one slikane u Normandiji, pošto ste prepoznali svjetlost dijepskih litica. Ja tu svjetlost nisam kopirao, nisam naročito ni obraćao pažnju na nju. Ona me je, naprosto, okupala; moje oči su je vidile i moja podsvijest je zabilježila tu viziju; ruka je samo sačuvala senzaciju. Protiv prirode se ne može ići. Ona je jača i od najjačih ljudi! Nama je potpuno u interesu da se dobro slažemo s njom. Možemo sebi da dopustimo izvjesne slobode; ali samo u detaljima.
Nema ni figurativne ni nefigurativne umjetnosti. Sve stvari nam se prikazuju kao forme. Ideje su čak i u metafizici izražene formama, onda zamislite koliko bi bilo apsurdno misliti o slikarstvu bez slike oblika. Lik, predmet, krug, sve su to forme; one utiču na nas s manje ili više snage. Neke su bliže našim osjećanjima i uzbuđuju emocije, što dira naše efektivne sposobnosti; neke se više obraćaju intelektu. Ja moram da prihvatim sve, pošto moj um ima istu toliku potrebu za emocijama kao i moja čula. Zar mislite da me zanima što ova slika predstavlja dvije prilike? Te dvije prilike su postojale, one više ne postoje. Njihov izgled mi je dao početnu emociju, malo-pomalo njihovo prisustvo je postalo nejasno, postale su za mene fikcije, onda su iščezle ili, još bolje, pretvorile su se u raznovrsne probleme. One za mene nisu više dvije prilike nego oblici i boje, ali nemojte da me pogrešno razumijete, oblici i boje koji obuhvataju ideju dviju prilika i zadržavaju vibraciju njihovog postojanja.
Umjetnik je stjecište emocija koje potiču odasvud: s neba, iz zemlje, s komada hartije, od prolaznika, od paukove mreže. Zato ne smije da se pravi razlika među stvarima. Za njih ne postoji aristokratska četvrt. Stvari moramo da uzmemo onakve kakve nalazimo, osim u sopstvenom djelu. Užasavam se da kopiram sebe, ali kad mi, na primjer, pokažu svežanj starih crteža, ne oklijevam da uzmem od njih što god hoću.
Kad smo radili kubističko slikarstvo, namjere nam nisu bile da stvorimo kubističko slikarstvo, nego da izrazimo ono što je bilo u nama. Niko nam nije rekao šta da radimo, a naši prijatelji pjesnici su pažljivo pratili naše napore, ali nam nikad nisu diktirali. Nekim današnjim mladim slikarima često pokažu stazu kojom treba da idu, i oni se samo bace na to da kao dobri đaci tačno izvrše svoj zadatak.
Akademsko učenje o ljepoti je lažno. Zavedeni smo, i to toliko da više ne možemo da pronađemo ni sjenku istine. Ljepote Partenona, Venere, Nimfe i Narcisa su same laži. Umjetnost nije primjenjivanje kanona ljepote, već ono što nagon i um mogu da shvate nezavisno od tog kanona. Kad voliš ženu, ne uzimaj instrument da joj mjeriš tijelo, voliš je svojim željama, a ljudi su ipak učinili sve da uvedu kanon čak i u ljubav. Istini za volju, Partenon je samo jedan podupirač na koji je stavljen krov; kolonade i skulpture su dodavane jer je u Atini bilo ljudi koji su radili i htjeli da se izraze. Nije važno šta umjetnik radi, nego šta je on. Sezan me nikad ne bi zainteresovao da je živio i mislio kao Žak-Emil Blanš, čak i da je jabuka koju je naslikao bila deset puta ljepša. Nas zanima Sezanova težnja, njegovo učenje, Van Gogova patnja, ukratko, unutrašnja čovjekova drama. Ostalo je lažno.
Svako hoće da razumije slikarstvo. Što ne pokušaju da shvate pjesmu ptica? Zašto vole noć, cvijet, sve što okružuje dovijeka, a ne pokušavaju da to shvate? A što se slikarstva tiče, to žele da razumiju. Neka prije svega shvate da umjetnik radi iz potrebe; da je i on jedan beznačajan element svijeta kome ne treba pripisivati veći značaj nego tolikim drugim stvarima u prirodi koje nas očaravaju, ali koje ne objašnjavamo sebi. Oni koji pokušavaju da objasne sliku većinom su na pogrešnom putu. Prije izvjesnog vremena mi je Gertruda Stajn, vrlo radosna, rekla da je najzad shvatila šta predstavlja moja slika: tri muzičara. A to je bila mrtva priroda.
Kako se može očekivati da posmatrač doživi moju sliku onako kako sam je ja doživio? Slika mi se pojavi mnogo prije nego što je naslikana; ko zna koliko ranije sam je ja osjetio, vidio i naslikao je, pa čak sljedećeg dana ni ja ne shvatam šta sam načinio. Kako može neko da prodre u moje snove, nagone, želje i misli, kojima je trebalo mnogo vremena da se i sami uobliče i da izađu na površinu, a još manje da shvati šta sam tu naslikao, možda protiv svoje volje.
Pablo Pikaso je rođen u Malagi 1881, kao sin profesora crtanja. Vrlo rano je pokazao izuzetan talenat i kad mu je bilo četrnaest godina, primljen je u viši razred Akademije lijepih umjetnosti (La Llotja) u Barseloni. Pariz je prvi put posjetio 1900, a došao je da živi u njemu četiri godine kasnije, i tu je 1907, poslije svog naturalističkog „plavog” i „ružičastog” perioda, potpao pod uticaj afričke skulpture i Sezanovih kasnijih djela i naslikao „Les Demoiselles d’Avignon” (Gospođice iz Avinjona) — djelo koje je značilo prekretnicu u njegovoj karijeri i objavilo revoluciju u umjetnosti. Pikaso se iste godine upoznao sa Žoržom Brakom i od 1909. rade zajedno i stvaraju nov likovni oblik izražavanja — kubizam. Sa izbijanjem rata 1914. dva umjetnika se razdvajaju i, nastavljajući da slika skoro apstraktna djela, Pikaso se vraća naturalističkijem stilu i počinje seriju monumentalnih neoklasičnih slika. Međutim, 1923. godine dolazi do još jedne stilske promjene: njegovi likovi postaju sve iskrivljeniji i grčevitiji, i on ulazi u svoju metamorfnu fazu. Otada Pikaso nije uveo ni jednu veću stilsku novinu, ali je stvarao varijacije tih različitih stilova krećući se od jednog ka drugom ili kombinujući ih, na izgled, s lakoćom. Najmnogostrukiji i najplodniji umjetnik modernog doba, Pikaso se sa zaprepašćujućim uspjehom ogledao u velikom broju umjetničkih sredstava pored slikanja i crtanja, uključujući tu i litografiju, bakroreze, skulpturu i keramiku. Radio je i ilustracije za knjige, dekor i kostime za ruski balet Djagiljeva, pisao poeziju i jedan pozorišni komad.
