ART & LANGUAGE /UMETNOST I JEZIK/
Kritika modernizma koja je karakterisala grupu zasnivala se na autorefleksivnom diskursu, manifestovanom u kritičkoj umetnosti i kritičkoj teoriji o umetničkoj delatnosti. Mnoštvo časopisa i knjiga objavljenih pod zastavom Art & Language to može dokumentovati. Najvažniji organ Art & Language Press-a, osnovanog 1968. godine, bio je časopis Art-Language. Od 1971. godine uređivao ga je istoričar umetnosti Čarls Harison, što je učvrstilo njegovu kasniju ulogu hroničara grupe. Nakon što je prvo izdanje izašlo u maju 1969, umetnik Džozef Kosut, koji je živeo u Njujorku i nedavno objavio svoje uticajno teorijsko delo Art After Philosophy (Umetnost posle filozofije), dobio je ponudu da uređuje američko izdanje časopisa Art-Language. Časopis je isprva izlazio redovno, a zatim neredovno sve do 1985. godine. Od juna 1994. izdavački projekat je nastavljen kao New Series. Iako je Art-Language bio umetnički časopis, bio je posvećen raspravi o filozofskim i naučno-teorijskim pitanjima, iako delom na svesno profan način. U više od trideset godina istorije grupe bilo je čestih privremenih saradnji sa umetnicima, muzičarima ili istoričarima umetnosti koji su činili takozvanu drugu i treću generaciju Art & Language. Među njima vredi pomenuti kasnije holivudsku rediteljku Ketrin Bigelou i Majoa Tompsona, autora muzičkih produkcija sa bendom Red Krayola.
Society for Theoretical Art & Analysis (Društvo za teorijsku umetnost i analizu), koje su osnovali umetnici Mel Ramsden i Ijan Bern, bilo je samo jedan od instituta sa kojima se Art & Language povezao početkom sedamdesetih godina. Zajedno sa Džozefom Kosutom, Terijem Smitom i Majklom Korisom, Ramsden i Bern su formirali severnoameričku sekciju grupe, kojoj su pripadale i Sara Čarlsvort i Pola Ramsden. Ove poslednje su na kraju, zajedno sa Kosutom i Ramsdenom, činile redakciju tri broja časopisa za ekonomsku kritiku The Fox, objavljena u Njujorku 1975–1976. U okruženju Art & Language, pre svega u visokim umetničkim školama, pojavilo se još nekoliko časopisa. Kolektivna knjiga Art & Language. Texte zum Phänomen Kunst und Sprache (Art & Language. Tekstovi o fenomenu umetnosti i jezika), koju su uredili Pol Menc i Gerd de Fris, a objavio DuMont, može dokumentovati da je ogromna publicistička mreža formirana oko grupe izazvala veliku pažnju i u zemljama nemačkog govornog područja. Ništa manje važne nisu bile ni njihove političke aktivnosti. Artists Meeting for Cultural Change (1975–1978), rezultat zajedničke inicijative članova Art & Language, bio je sedamdesetih godina organizacija naslednica Art Workers Coalition (1969–1971). Njen cilj nije bio samo sindikalno udruživanje i jedinstvo u aktivizmu umetnika, već i sprovođenje institucionalne kritike koja bi prevazišla granice umetničke delatnosti.
Provokativna teza teoretičara nauke Tomasa S. Kuna, prema kojoj se prirodne nauke uvek zasnivaju na „mešavini zakona, teorema, grešaka, mitova i sujeverja”, poslužila je članovima Art & Language kao dovoljan argument protiv autoriteta ekspertskog znanja, materijalizovanog u institucionalizovanim funkcijama kustosa, kritičara, posrednika, istoričara, galeriste, itd. Autoritetu su suprotstavili svoj model subjekta umetnika koji deluje transdisciplinarno u korist strategije dehijerarhizujućeg proširenja kompetencija (što su kritičari, međutim, tumačili kao prisvajanje nadležnosti). S obzirom na uobičajeni otpor umetničke delatnosti prema umetnicima sposobnim za diskurs, čak su se i oni glasovi koji su pristajali uz sliku intelektualca, koju su neki članovi Art & Language označavali kao autoritarnu, pokazali ubeđenim.
Njihovo učešće na međunarodnim izložbama, kao što su Information i Conceptual Art and Conceptual Aspects (obe u Njujorku, 1970) ili documenta 5 (Kasel, 1972), samo su neki od primera munjevite karijere grupe. Ipak, Art & Language je imao veoma kontroverzan koncept umetnosti, zasnovan na rigoroznoj analizi jezika. Jer, u poređenju sa drugim konceptualnim praksama, u njihovim radovima postojao je neprijateljskiji raskid sa estetikom standarda vezanih za objekat i sliku, svojstvenih apstraktnom ekspresionizmu i pop-artu. Air Conditioning Show / Air Show, osmišljen 1966–1967, pre formiranja grupe, može se smatrati paradigmatičnim u tom pogledu. Zasnivajući se na lingvističkom, antiretinalnom konceptu ready-made-a, Teri Atkinson i Majkl Boldvin proglasili su jednu kvadratnu milju vazduha „sa vertikalno neutvrđenom ekstenzijom” nevizuelnim umetničkim delom, ili delom koje nije vezano ni za kakav objekat. Pretpostavke, tvrdnje i metode ovog rada saopštene su u pratećim tekstovima. Ovi „lingvistički okviri” (frameworks) reflektovali su, između ostalog, uslove predstavljanja jezički orijentisanih modela u umetničkim galerijama. Nije, dakle, bio važan umetnički fenomen izložen u formi spisa, već proces definisanja, jezički posredovan, institucionalnog okvira u kojem se odvijala deklaracija kojom se stub vazduha smatrao umetničkim delom.
Ovaj primer može pokazati da je umetnost shvatana kao naučno dopunjena kulturna praksa. Kao takva, ona je očigledno doticala i pitanja izloživosti i robnog karaktera umetnosti, koji je Art & Language toliko napadao. Ograničena i numerisana izdanja tekstova i grafika predstavljenih u galeriji bila su jedno od tipičnih „rešenja” grupe Art & Language. Pred učešće na documenta 5 1972. u Kaselu, grupa se suočila sa problemom kako da prikupi i sinoptički predstavi svoj stari tekstualni korpus sastavljen od mnoštva teorijskih spisa, beleški o projektima, priloga u katalozima, prepiske i transkripata diskusija grupe. Iskustvo ih je naučilo da se objašnjenja i teorijski grafikoni na zidovima izložbe često percipiraju isključivo kao simbolički intelektualni ready-made. Iz tog razloga, grupa je instalirala referentni sistem nazvan Index 01, sastavljen od naslaganih kartoteka u kojima su se mogli naći odabrani tekstovi, klasifikovani po alfabetskom i numeričkom kodu. Otkucani registri davali su opštu predstavu o korišćenim metodama klasifikacije. Uprkos međunarodnom uspehu Art & Language, veoma razgranate saradnje s obe strane Atlantika postajale su sve diskontinuiranije zbog stalnih rasprava o (samo)pozicioniranju u svetu umetnosti. Ambicije i želje za karijerom nekih članova, pre svega Džozefa Kosuta, nisu se mirile sa prohibitivnim stavom njihovih preostalih engleskih kolega. Uprkos velikom raspadu Art & Language 1977. godine, Majkl Boldvin, Mel Ramsden i Čarls Harison nastavili su da koriste etiketu grupe sve do danas.
Jedva da je moguće sažeti umetnički, teorijski i politički projekat grupe zbog njegove obimnosti — a da ne pominjemo kriptični i hermetični karakter mnogih teorijskih rasprava. Američki istoričar umetnosti Tomas Krou napisao je u svom predgovoru za Essays on Art & Language Čarlsa Harisona da su projekti diskreditovani svojom „težinom” — slika dijametralno suprotna onoj koju bi pružila komunikativna, posrednička i antielitistička pozicija grupe. Krouova referenca na probleme recepcije koje je praksa Art & Language nosila i nosi sa sobom, poprima sasvim bezazlen izgled s obzirom na svu artiljeriju koju su umetnici poput Danijela Birena ili istoričari umetnosti poput Bendžamina H. D. Buhloa razmestili protiv njihovog načina postupanja i njihovog koncepta umetnosti: od ortodoksije, dogmatizma, reakcionarnog akademizma, naučno-empirijskog pozitivizma i totalitarne estetike, pa sve do radikalnog dovođenja u pitanje umetničke kompetencije grupe. Uprkos svoj ovoj polemici, kritika izjednačavanja društvene komunikacije sa racionalnošću birokratskog sistema čini se prihvatljivom. Zato je prirodno vrednovati koncept koji su Boldvin i Ramsden sledili od kasnih sedamdesetih godina — slikarstvo koje analizira sistem i medij — kao pokušaj proširenja metalingvističkih istraživanja na okvir uslova i funkcija moderne umetnosti. Raširena teza da je prelazak sa radova pretežno jezičke orijentacije na slikarstvo predstavljao radikalan raskid sa kritičkom praksom Art & Language, može se osporiti, na primer, akrilom 100% Abstract (1968) i Secret Painting (1967–1968) Mela Ramsdena. Ali je sumnjivo da su naglašeno ironične fuzije apstraktnog ekspresionizma i socijalističkog realizma — kao što je slučaj sa Portraits of V.I. Lenin in the Style of Jackson Pollock (Portreti V.I. Lenjina u stilu Džeksona Poloka) — nastale oko 1980. godine, išle dalje od Ramsdenovih kritičkih gestova. Ipak, mora se priznati da serija Index: Incident in a Museum, proizvedena sredinom osamdesetih zajedno sa Boldvinom, predstavlja ništa manje nego naslikanu istoriju slikarstva. Kao i spisi njihovog kolege Čarlsa Harisona, ovi radovi svedoče o dubokom istorijskom poznavanju moderne umetnosti. Konačno, u njihovim kombinacijama slikovnih radova i indeks-displeja (na primer, kartoteka), koje su se pojavile devedesetih godina, sažima se istorija jedne grupne prakse koja još nije do kraja ispisana.
