GOTFRID ŠADOV BETIGERU
Berlin, 15. septembra 1802.
Već izvjesno vrijeme, poštovani prijatelju, imam namjeru da Vam pošaljem novosti o sebi i, tako reći, da Vam izložim moj život umjetnika. Ali pisanje zahtijeva naročito raspoloženje i ono nas rijetko posjećuje, a sklonost ka njemu, rekao bih, nikada. Mi umjetnici nemamo drugih naklonosti osim prema našem radu. Ako uopšte treba da pišemo, onda ćemo bolje da učinimo ako skupimo naše misli u bujicu koja mora da probije iz nas da bi nam oslobodila srca. Vi to želite, pa ću vam pričati o sebi.
Veliki dio vremena posvećujem porudžbinama, rijetko imam koji čas vremena za lične želje. Pa ipak, toliko ideja se javlja koje bi trebalo bar baciti olovkom na hartiju, i drugih koje bi trebalo potpuno uobličiti!
Ponekad se sam sebi činim kao dobar zanatlija koji upražnjava svoj zanat u gradu izrađujući porudžbine mušterija; ima svoju radionicu, pomoćnike i šegrte, i snabdjeće vas bilo čime što spada u djelokrug njegovog rada. Jer ni ja, ni moji pomoćnici ni dječaci, ne gledamo na sat, drži nas samo ljubav prema tom poslu.
Ne. Među nama su jedine prave zanatlije kamenoresci, graveri, glačaoci i modelari. Ali modelar ima dvije različite uloge. Počinje život kao kamenorezac, onda se uzdiže i radi s gipsnim malterom, a poslije toga vlada čekićem i dlijetom upravljajući se po određenim matematičkim propisima. Postavlja jedan pored drugog gipsani model i mermerni blok, s horizontalno postavljenim ramom iznad njih i viscima koji vise na određenim razmacima. On štapom odmjerava projekcije na modelu i zarezuje mermer na odgovarajućim mjestima, sve dok njegov štap za mjerenje ne bude u istoj ravni s viskom na mermeru i s odgovarajućim viskom na gipsanom modelu. Mi to nazivamo „određivanjem tačaka”, to jest „istačkavanjem figure”. Udaljenost između tačaka je označena krugovima, tako da je mermerni blok sav istačkan tačkicama načinjenim olovkom, kao nebo zvijezdama, i ni jedna od njih ne smije da bude ni više lijevo ni više desno, ni više gore ni više dole nego što stvarno jeste. Za ovaj rad je potrebna nepomućena koncentracija i urođena ljubav za preciznost. Za skulpturu na ravnoj pozadini — slabije ili jače izražen reljef — postupak je drukčiji, i tu se upotrebljava ono što se naziva „štakom”. Ali o tome neću da govorim jer samo opisivanje tih stvari ne može da pomogne da se one sagledaju.
Rijetko sam uspijevao da nekome koji ne zna ništa o tome prenesem ideju modeliranja i livenja. Ali čak i za ljubav onog malog broja koji shvati, vrijedi načiniti taj pokušaj.
Uživanju pri gledanju jednog umjetničkog djela možda neće doprinijeti znanje o tome kako je ono postalo, ali umjetnikovi zemljaci će ga sigurno više voliti i cijeniti ako poznaju različite i zamorne teškoće s kojima se bori umjetnikov um i tijelo prije nego što se dovrši veliko djelo.
Istina je, glina je mek i savitljiv materijal koji dopušta naknadno dodavanje i skidanje mase. Ali potrebno je nekoliko godina prakse da bi čovjek mogao da izvaja stojeće figure i da uspješno obrađuje nepoduprte dijelove. Ruke, šake, prsti i drugi srazmjerno tanki dijelovi suše se brže od ostalih i potreban im je ili spoljni podupirač ili unutrašnji gvozdeni skelet da ih zadrži od padanja. Kad se taj glineni model završi, od njega se pravi gipsani model, i djelo tako prelazi iz jednog materijala u drugi! Neko će reći: „Zašto?” Odgovor je da se glina skuplja i postaje primjetno manja i da je u suvom i nepečenom stanju vanredno krhka. Osušeni glineni model se ne smije mnogo pomijerati i brzo se lomi pod velikim šestarima kad se njima mjeri. Ona se može ispeći, ali, ako je većih razmjera, ne može da stane u peć za pečenje. Trebalo bi je izdupsti, a na visokoj temperaturi može da se razbije u hiljade komada. Zato je, sigurnosti radi, usvojen postupak prebacivanja u gips, iako je prilično skup …
Prije nego što se pripremi pravi model, načini se jedan mali, da bi se sačuvala ideja. Naravno, često je potrebna i skica, jer je to lakše pokazivati ljudima i slati u pismu. Ali ona skulptoru nije od velike koristi jer pokazuje samo jednu stranu, jedan aspekt djela.
Ako je statua obučena, odjeća se prvo mora urediti na lutki u prirodnoj veličini. Neki dijelovi odjeće se oblače i po dvadeset puta dok ne dobiju zadovoljavajući izgled. Praksa i iskustvo su tu najbolji učitelji. Na prvom mjestu sam model će biti nag, a radi dobrih rezultata trebalo bi raditi sa živog modela … U Rimu ima djevojaka koje zarađuju za život pozirajući umjetnicima, a druge, zbog sramežljivosti ili zato što su žene, nude samo glavu, grlo, potiljak, ruke ili šake kao modele za studije. Njemački običaji, klima i zakoni posjedovanja udruženo spriječavaju ovakve pojave, i da bi se otvorile tolike brave, potrebno je pribjeći Jupiterovom lukavstvu sa Danajom…
Za rad u mermeru je potrebno mnogo godina prakse, i kad bi mermernu statuu trebalo da načini samo jedan čovjek, to bi iscrplo svačije strpljenje. Zato taj zadatak rade trojica ljudi, svako sa svojom specijalnošću. Prvi je onaj, već pomenut, koji „istačka” djelo pomoću viskova. To daje grubo istesan oblik, kao kod snješka. Drugi, pravi umjetnik, može se reći da zguli koru s drveta: on vaja udove upotrebljavajući pri tom razne vještine i izvlači duboke nabore u odjeći. Treći, i najsmjeliji, obrađuje kožu, dotjeruje kosu i daje konačan oblik liku — tu je najteže uobličiti dlijetom očne kapke — dovršava šake i stopala i cijelom djelu daje završni ton, što čak i u glačanju zahtijeva osjetljivu ruku.
Johan Gotfrid Šadov (Johann Gottfried Schadow; 1764—1850), vodeći njemački klasicistički skulptor prve polovine devetnaestog vijeka, studirao je u Rimu od 1785. do 1787, i najzad je 1816. postao direktor Berlinske akademije. Radio je spomenike, nadgrobne spomenike i biste. Njegovi crteži i gravire spadaju u najprefinjenija i najživlja svjedočanstva tog doba.
