MAGAREĆI REP

Na moju nesreću — a možda i na moju sreću — ja stvari tretiram prema onome što volim. Kakva žalosna sudbina za slikara koji voli plavuše ali ih ne stavlja u svoje slike jer se ne slažu s korpom voća! Kakva muka za slikara koji mrzi jabuke a mora cijelo vrijeme da ih slika jer se slažu sa stolnjakom! Ja u moje slike stavljam sve što volim. Utoliko gore po stvari, one moraju same da se slažu jedna s drugom.  Ranije su slike u etapama napredovale prema potpunom dovršenju. Svaki dan bi donosio nešto novo. Slika je bila zbir dodavanja. Kod mene, slika je zbir razaranja. Ja naslikam sliku a onda je razaram. Ali, u krajnjoj liniji, ništa nije izgubljeno; crveno koje sam uklonio s jednog mjesta, pojavi se na nekom drugom mjestu.  Bilo bi vrlo neobično zabilježiti pomoću fotografije ne faze slike nego njene metamorfoze. Možda bi čovjek tako shvatio put kojim ide um da bi svoj san ovaplotio u konkretnoj formi. Ali najčudnije je, zaista, to što se slika u osnovi ne mijenja, što uprkos iz...

1819.  Primio sam Vaše ljubazno pismo i ništa mi nije ni hitnije ni važnije nego da na njega odmah odgovorim. Slava, za koju vi tvrdite da je zavodljiva a koju i ja takvom ponekad zamišljam, još me nije potpuno progutala, i ja se daleko manje brinem za nju nego za pravog i dobrog prijatelja. Više mi laskaju Vaši redovi i Vaše ljubazno predskazivanje uspjeha nego svi oni članci u kojima se uvrede i pohvale dijele s toliko oštroumlja. Ovdje umjetnik spada u isti red s komedijašem i mora da se vježba da pokaže potpunu ravnodušnost prema svemu što dolazi iz novina i od onih koji pišu za njih. Strasni poklonik prave slave mora da je iskreno traži u onome što je lijepo i plemenito i da bude gluv za graju koju dižu trgovci iluzijama.  Kritičari su ove godine dostigli vrhunac apsurdnosti. O svakoj slici se sudi prvo i prije svega po duhu u kome je komponovana. Tako se čuje kako pisac liberal hvali neko djelo zato što ono otkriva pravu patriotsku kičicu, nacionalistički duh. Kad o tom ...

Berlin, 15. septembra 1802. Već izvjesno vrijeme, poštovani prijatelju, imam namjeru da Vam pošaljem novosti o sebi i, tako reći, da Vam izložim moj život umjetnika. Ali pisanje zahtijeva naročito raspoloženje i ono nas rijetko posjećuje, a sklonost ka njemu, rekao bih, nikada. Mi umjetnici nemamo drugih naklonosti osim prema našem radu. Ako uopšte treba da pišemo, onda ćemo bolje da učinimo ako skupimo naše misli u bujicu koja mora da probije iz nas da bi nam oslobodila srca. Vi to želite, pa ću vam pričati o sebi.  Veliki dio vremena posvećujem porudžbinama, rijetko imam koji čas vremena za lične želje. Pa ipak, toliko ideja se javlja koje bi trebalo bar baciti olovkom na hartiju, i drugih koje bi trebalo potpuno uobličiti!  Ponekad se sam sebi činim kao dobar zanatlija koji upražnjava svoj zanat u gradu izrađujući porudžbine mušterija; ima svoju radionicu, pomoćnike i šegrte, i snabdjeće vas bilo čime što spada u djelokrug njegovog rada. Jer ni ja, ni moji pomoćnici ni dječ...

Rim, decembra 1863.  Hoće da osnuju školu, hoće da poučavaju a da potpuno odbace tradiciju, kao da poučavanje i tradicija nisu jedno isto! Trude se oko originalnosti kao da se originalnost može da prenese! Originalnost ne može da se predaje, ali škola joj daje mogućnost da se razvije uobličavajući sklonosti uma … Vi govorite o slobodi, o slobodi poučavanja! Kažem vam da postoji doba u kome se uči i doba u kome se rasuđuje, pravi izbor. Tek u tom dobu može da bude govora o slobodi, slobodi o kojoj toliko razmišljate. Držim da je u jednoj umjetničkoj školi, kao i u svakoj drugoj, dužnost nastavnika da učenike poučava samo istinama koje se ne mogu opovrći ili bar takvima koje se oslanjaju na najbolje primjere, te se prenose iz vijeka u vijek. Kad jednom napuste školu, učenici će te plemenite tradicije da uobliče u istinu sopstvenog doba, u to budite uvjereni, pravu istinu, jer će ona biti proizvod prave slobode; dok poučavati i za i protiv, na istom mjestu i, tako reći, iz istih usta,...